Po definiciji, komunikacija je proces razmjene informacija. Ako ta razmjena ide samo u jednom smjeru (on govori, vi (glumite da) slušate), to može biti vrlo iscrpljujuće.
Piše: Dijana Kopjar Mucak
Foto: Unsplash
Ako su nam išta dobro donijeli pandemija i lockdown u posljednjih godinu dana, onda je to pomicanje s mrtve točke i prihvaćanje promjena. Osim što nam se promijenio osobni opis, pa ispod maske teško prepoznajete vlastite susjede, promijenila se i poslovna komunikacija.
Shvatili smo koliko smo vremena uzalud gubili na sastanke koji su mogli biti putem e-maila ili telefonskog poziva. Spoznali smo da možemo raditi od kuće, s mačkom u krilu, odjeveni u donji dio pidžame i obuveni u pufaste šlape s nezaobilaznom košuljicom gore (jer, Zoom sastanci…). Shvatili smo i da nisu svi ljudi u našem timu jednako odgovorni, pouzdani, organizirani…
Nekima je rad od kuće idealan okvir za hvatanje krivina, ali – zar takve zaista želite u svojoj ekipi? I zaključili smo da znamo ili ne znamo komunicirati.
Sjećate li se velikih brainstorminga s desetak, dvadesetak ili više ljudi uguranih u sobu za sastanke? I bez Big Brothera znam kako je to izgledalo u vašoj tvrtki – nekolicina najglasnijih teško se može nadglasati, a ostali ne mogu doći do riječi. No jesu li najglasniji ujedno i najkreativniji? Stvarno, sigurni ste da jesu? Razmislite ponovno.
Je li monolog komunikacija?
Koliko ste se često našli u situaciji da na poslovnom sastanku ne možete doći do riječi jer je vaš sugovornik školski primjer ‘ja sindroma’? Ako je to sastanak koji je vama potrebniji nego drugoj strani, a vi ste iskusni u poslu, pustit ćete ga da se ispuca i izgovori sve što je naumio. No je li to komunikacija?
Po definiciji, komunikacija je proces razmjene informacija. Ako ta razmjena ide samo u jednom smjeru (on govori, vi (glumite da) slušate), to može biti vrlo iscrpljujuće. Pogotovo kad shvatite da svi vaši neverbalni znaci da vam je dosadno, da vas ne zanima, da biste htjeli i vi otvoriti usta, da možda i vi imate nešto za reći – ostaju neprimjećeni.
Što je u pozadini sindroma nezatvaranja usta, prepustimo psiholozima. Neki od njih tvrde – nesigurnost. Ima logike; ako niste sigurni u sebe, trudit ćete se da sve u svojoj okolini uvjerite kako ste vrijedni. No ako niste psiholog s privatnom praksom, neće vas to previše zanimati.
Zato hvala lockdownu, smanjenom intenzitetu sastanaka, tehnologijama i sukladno tome – smanjenoj izloženosti monolozima druge strane. Jer lakše je odglumiti prekid internetske veze nego na sastanku uživo – pasti u nesvijest.
Show Comments (2)