Aljoša Bagola: Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke

Aljoša Bagola

On je slovenski kreativni direktor desetljeća. On je potpisao najveće i najuspješnije oglašivačke kampanje. Na njegovim je policama više od stotinu domaćih i međunarodnih nagrada za najbolje kampanje. Ali – on je napustio taj glamurozni svijet i posao o kojem mnogi sanjaju.

On je Aljoša Bagola i s njim smo razgovarali o životu, strahovima, usponima i padovima, novim uspjesima koje niže na drugim područjima, njegovoj hit-knjizi i kreativnosti.

Razgovarala: Dijana Kopjar Mucak

Foto: Urša Premik

On je slovenski kreativni direktor desetljeća. On je potpisao najveće i najuspješnije oglašivačke kampanje. Na njegovim je policama više od stotinu domaćih i međunarodnih nagrada za najbolje kampanje.

Ali – on je napustio taj glamurozni svijet i posao o kojem mnogi sanjaju. Suočavanje s iskustvom burnouta ili izgaranja bilo je bolno i neugodno, ali iz današnje perspektive gledano – neizbježno.

On je Aljoša Bagola i s njim smo razgovarali o životu, strahovima, usponima i padovima, novim uspjesima koje niže na drugim područjima, njegovoj hit-knjizi i kreativnosti:

“Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke” Vaša je knjiga u kojoj govorite o svom iskustvu burnouta. Kako Vas je to iskustvo promijenilo i što ste naučili iz njega?

Sada znam da postoji razlika između “imati svoje pravo” i “živjeti svoje pravo”. Da sam nastavio s ovim prvim, ustrajao bih na radoholičarstvu i težio nagradama, poslu i popularnosti. To je svakako imalo svoj čar i smisao, ali život me naučio da se moramo pravovremeno odazvati na njegov poziv na promjene. Zato sada svakoga dana nastojim “živjeti svoje pravo”, što znači da slijedim svoje vrijednosti, poštujem svoj unutarnji glas i vjerujem mu kad me vodi.

Kad se osvrnem unatrag, vidim da sam bio zarobljen u fantazijama. Kao i svi mi. One nam se prikazuju kao slika jednog jedinog stvarnog svijeta, a u osnovi smo zapravo zarobljeni u nezdravim očekivanjima koja uopće ne dovodimo u pitanje. Tako živimo u stalnoj spremnosti, stalnoj odgovornosti, krajnjoj požrtvovnosti, neprestano žurimo i plitko dišemo prije same predaje jer nam fantazije nalažu da moramo dati baš sve od sebe kako bismo preživjeli u ovom nemilosrdnom i okrutnom svijetu.

Stoga prije svega moramo sebi dopustiti da živimo punim životom. To se postiže postavljanjem granica i dopuštanjem sebi da izgovorimo riječ ‘Ne!’. Naravno da to sa sobom donosi strahove, brige, sumnje i poneke konflikte. Ali kad ga dovoljno puta izgovorimo, ‘ne’ postaje dozvola da sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zanemarujemo druge ljude, svoje obaveze i odgovornosti, nego da se umiješamo u naše odnose na zdrav način.

Aljoša BagolaSvi u tišini trpimo

Nakon niza godina u kreativnoj industriji odlučili ste se za privatno poduzetništvo. Jeste li imali određene strahove pri upuštanju u privatne vode i što je prevagnulo u toj odluci? 

Srećom, sa strahovima sam se izborio već tijekom mučnog oporavka nakon burnouta. Povratak na posao nakon tog iskustva je pakleno težak: patiš od posttraumatskog stresnog sindroma i samo ponovno postavljanje na noge  teško je i dugotrajno. Po povratku u agenciju s partnerima sam dogovorio trogodišnji izlazni period, a istovremeno sam intenzivno tragao za područjem koje će me ispunjavati jednako kao što je nekad oglašavanje. Stručne kolumne zamijenio sam terapijskim pisanjem i reakcija javnosti nije izostala; bila je trenutačna.

Stoga prije svega moramo sebi dopustiti da živimo punim životom. To se postiže postavljanjem granica i dopuštanjem sebi da izgovorimo riječ ‘Ne!’.

Iz nje sam doznao da svi u tišini trpimo i glumimo oduševljenje vlastitim radoholičarstvom, perfekcionizmom i utrkom za uspjehom. Zato sam počeo pisati knjigu. Nakon što je postala vrlo uspješna, a moja predavanja ispunjena do zadnjeg kutka, uvidio sam da je prijelazno razdoblje prošlo i da je vrijeme da krenem putem svoje osvježene jedinstvenosti. Već prvog dana burnouta znao sam da ću uskoro napustiti oglašavanje. Kad se to dogodi, više ne možete biti neiskreni prema sebi.

Činjenica je da je stres dio poslovne svakodnevice za veliku većinu poslovnih ljudi – od menadžera do poduzetnika. Koji je to korak koji ‘redovnu’ i podnošljivu razinu stresa gura prema burnoutu, po Vašem iskustvu? Koji je znak za uzbunu na koji bismo svi trebali pripaziti? 

Problem je u tome što nam se razne stvari čine važnima samo zato što nam drugi govore da su nužne. Budući da ne prepoznajemo da nam je to nametnuto, bacamo se u borbu i iscrpljujemo nečim što je zapravo važno drugima, a ne nama samima. Moramo se posvetiti prepoznavanju prave važnosti i utvrditi što je zapravo naš teret, a što nam drugi žele natovariti.

Trebamo se upitati je li uzrok naše nesanice to što iz dana u dan trčimo za tuđim snovima? Sloboda nam mora značiti puno više od onih desetak minuta koliko nam ostaje nakon što smo označili da smo napravili sve s liste koju su nam drugi za taj dan nametnuli.

Svi u tišini trpimo i glumimo oduševljenje vlastitim radoholičarstvom, perfekcionizmom i utrkom za uspjehom.

Većina ljudi pogrešno misli da se burnout događa zbog previše posla. Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do burnouta, no glavni krivac za epidemiju izgaranja su loši odnosi. U njima nema povjerenja, suradnje ni poštovanja, i zato smo svjedoci krize mentalnog zdravlja. Da, čak i u poslovnom svijetu.

Aljoša BagolaKreativnost nam je zabranjena

Iza Vas je bezbroj priznanja za kreativne uratke, titula Kreativni direktor desetljeća, čitav niz domaćih i međunarodnih nagrada… Nesumnjivo je da je Vaš uspjeh bio ogroman. Nedostaje li Vam taj svijet? Što Vam iz tog dijela Vašeg života nimalo ne nedostaje? 🙂 

Brzina, dinamičnost, nagrade i glamur svakako su dio privlačne strane oglašavanja, kad si mladi kreativac, no u zadnje vrijeme mi se činilo da ipak vodi ogromno nestrpljenje. Najviše zato što sam postao stariji. 🙂 Definitivno mi nedostaje stvaralački proces s vrlo nadarenim stručnjacima, ali nimalo tempo oglašivačkih agencija.

Što čini dobrog kreativca? Jesu li oni koji kažu ‘ja uopće nisam kreativan’ u pravu ili jednostavno imaju neku vrstu blokade? 

Svi smo se rodili kreativni u različitim područjima, no kroz odgoj i obrazovanje, namjerno ili slučajno, to su nam zapravo zabranili. Zato u toj zabludi većina ostaje čitav život. Kreativnost nije ništa drugo nego dopustiti sebi da iskažeš svoju jedinstvenost. Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta.

Ako smo iskreni prema sebi, realizirat ćemo svoj talent, ne brinući se što drugi misle o tome. Na žalost, većina bira zanimanja koja su im odabrali roditelji ili koja su na društvenoj ljestvici vrednija ili bolje plaćena, a pri tome ih uopće ne vesele.

Dok ne počnemo raditi ono za što smo rođeni, ne možemo biti potpuno sretni. Iako se čini da su takozvane kreativne industrije, kao što je oglašavanje, moda, izdavaštvo i mediji, monopolizirale kreativnost, svatko od nas mora si dozvoliti njezinu prisutnost jer je ima u sebi i za ispunjen život mora je početi koristiti. Blokade nisu ništa drugo nego nesvjesne zabrane.

Ponekad je blokada lijenost, ponekad izgovori, nekad strah, zatim prijezir, osjećaji manje vrijednosti… I mogli bismo ovako nabrajati do tisuću. 🙂 Ali činjenica je kada sebi dopustimo svoju jedinstvenost, izvori naše kreativnosti otkrit će se sami.

Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do burnouta, no glavni krivac za epidemiju izgaranja su loši odnosi.

Strahove potenciraju mediji i politika

Možete li usporediti jedan svoj uobičajen dan prije burnouta (dakle u kreativnoj industriji) i sada kad se posvećujete pisanju i predavanjima? U čemu je najveća razlika?

Prije sam brinuo o svima oko sebe, a sada brinem o sebi i svojoj obitelji. Kad napravimo popis svojih ustupaka, otkrivamo što nas uistinu snaži a što nas gura na rub ponora. Ako želimo živjeti po načelima koja su vjerna nama, moramo se naučiti izgovarati magičnu formulu. To je riječ ‘ne’ koju moramo zdravo dozirati.

Ispočetka je teško jer svi čeznemo za onim trenutkom roditeljskog odobravanja kad smo bili vrijedni i napravili ono što nam je rečeno. Zato smo i kao odrasli često u ulozi djeteta koje treba dopuštenje i odobravanje. Na poslu to kompenziramo kroz naklonost nadređenih, u vezama naklonošću partnera, na društvenim mrežama utjecajnošću.

Kad smo već kod toga, moderne tehnologije uspješno su nas uvjerile da moramo biti stalno dostupni. Stoga smo kontinuirano povezani – mailovima, porukama, komentarima i obavijestima. Umjesto da je čuvamo, svoju energiju nemilosrdno trošimo i raspršujemo uokolo. Zato sam u fazi burnouta isključio sve obavijesti na mobitelu, uključujući i sms poruke, što moju suprugu i danas vrlo često nervira J

Nakon što sam to napravio, počeo sam ponovno upravljati svojim vremenom i shvatio sam koliko je napuhana ta usiljena nužnost naše stalne dostupnosti.  Posljedica toga je da stalno živimo u budućnosti, prožeti budućim brigama, ili u prošlosti gdje prebivaju naši stari bolovi, ljutnje i nakupljeni bijes. To nam onemogućuje da živimo u trenutku. Zato, kao što pišem u svojoj knjizi: prepolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost.

Aljoša BagolaBiste li se složili s tvrdnjom da dobar dio stresa u tvrtkama i agencijama dolazi od loše kulture organizacije i lošeg načina vođenja ljudi, a ne od same količine i zahtjeva posla? 

Da. Na žalost, živimo u svijetu narušenih odnosa, a neki to iskorištavaju. Loši vođe su na čelu jer osiguravaju kratkoročan financijski uspjeh, jer su lišeni empatije i zato spremni iscijediti druge do zadnje kapi. Epidemija izgaranja, kultura straha i ‘brutalnost u karijeri’ neposredni su simptomi svega što nam se događa.

Otkrivanje zdravih granica prvi je korak prema ponovnom uspostavljanju zdravih odnosa. Založe li se svi za sebe, za svoja prava, raspoloženje, osjećaje i tako pobrinu za svoj unutarnji svijet, to će se preslikati na odnose s drugima.

Naravno, nije to jednostavno, jer nam strahove neprekidno potenciraju mediji, politika i obrazovanje: nećemo preživjeti, nećemo dobiti drugi posao, nećemo biti kreditno sposobni… Kad se uhvatimo tih očekivanja i dopustimo im da nam se urežu u svijest, to je korisno za ovaj sustav koji se bazira na iskorištavanju. Izgorijevanje se rijetko događa zbog prevelike količine posla, ali često radi toksičnih odnosa, te uništenog povjerenja, poštovanja i suradnje.

Nesretne okolnosti su upozorenje

Osim poslovnjacima, u svojim se predavanjima obraćate i mladim ljudima kroz škole i sveučilišta. Koju generalnu poruku imate za njih koji tek ulaze u svijet rada?

Prije svega želim ih naučiti da sreća, uspjeh i bogatstvo, kojima danas težimo, nisu nikako cilj, već posljedica otkrivanja naše jedinstvenosti i težnje ka njenoj realizaciji. Oponašanje tuđih uspjeha nikada nas neće usrećiti. A želim ih i naučiti da se recept skriva baš u riječi ravnoteža – ponekad nam za nešto treba biti “ravno”, ako nije bit će nam samo teže.

Ono što smo naučili zadnjih nekoliko mjeseci zahvaljujući pandemiji i potresu u Zagrebu jest da ništa nije sigurno. Otkazi, smanjenja plaća i slični scenariji pogodili su mnoge. Kako da se čovjek odupre strahu od sutra u takvim okolnostima? 

U takvim okolnostima teško je vjerovati u život i mnogi su na žalost u velikim problemima. Da su suvremena društva zdrava, ta bi iskušenja bila znatno manja ili ih ne bi ni bilo zbog suradnje i povjerenja, unatoč životnoj neizvjesnosti. S obzirom na to da živimo u svijetu krajnje individualističkih vrijednosti, ljudi se ne mogu osloniti ni na osnovnu ljudsku pomoć i suradnju.

U svijetu u kojem je tako strašno ugroženo osnovno ljudsko dostojanstvo, možemo sve nesretne okolnosti koje nas zadese u nekoj mjeri shvatiti kao upozorenje da moramo stvari mijenjati na bolje. Kao što je bol kod izgaranja nužna da te prisili da se počneš odgovornije ponašati prema sebi, tako mislim da je karantena bila pokazatelj kako je sve za čime u životu jurimo – uspjeh, novac, luksuz, uglavnom beskorisno i nepotrebno.

Recept se skriva baš u riječi ravnoteža – ponekad nam za nešto treba biti “ravno”, ako nije bit će nam samo teže.

Kad shvatimo da nam za opstanak i dostojanstvo nisu potrebne materijalne vrijednosti nego prvenstveno dobri odnosi, možemo umanjiti dozu straha i tjeskobe. U knjizi sam napisao i ovu misao: kad nas je strah, slova te riječi premetnimo u hrast i rastimo hrabro, čvrsto i ponosno.

Naravno, onima koji si teško mogu priuštiti i najosnovnije potrebe ovo nema prevelikog smisla. Za to bi se trebala brinuti država, zajednica i svjetski vođe, koji su već odavno trebali shvatiti da je aktualni ekonomski sustav zastario, te da ide u prilog samo manjini. Ljudima se i dalje serviraju ideje kojima je davno istekao rok uporabe. Posljedica toga je epidemija izgaranja.

U najavi Vaših predavanja za 2020. je i Bakar. Ima li tu neka tajna veza između Vas i našeg prekrasnog primorskog gradića i možemo li Vas očekivati i u drugim hrvatskim gradovima? 

Postoji moja tajna veza s gotovo čitavim hrvatskim morem koje je jedno od najljepših na svijetu. Nadam se da ću imati prilike predavati u što većem broju hrvatskih gradova.

Tags:

  • Show Comments (0)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads