Jezična gimnazija EPOHA nastavlja s projektom Autobiografije u nastavi i prenosi svojim učenicima znanja iz osobnog iskustva predavača. Ovaj je put pred ploču stao Ozren Domiter.
Razgovarala: Vedrana Prevendar
Foto: Epoha
Nakon Massima i Predraga Palea, pred ploču i projektor na sat povijesti stao je Ozren Domiter. Kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu, nekadašnji televizijski i filmski glumac, panker u duši, ljubitelj palačinki, otac dviju kćeri i strastveni poznavatelj antike. Nakon neobično zanimljivog sata povijesti gdje je uspio zaintrigirati tinejdžere da postavljaju pitanja i sudjeluju u predavanju i to u rano jutro, odvojio je pola sata i odgovorio nam na nekoliko pitanja.
“Autobiografije u nastavi” novi je projekt privatne jezične gimnazije EPOHA koja radi po waldorfskoj metodologiji – jeste li upoznati s tom metodologijom školovanja i što mislite o ovakvom pristupu nastavi?
Iskreno, nisam baš upoznat s idejom i konceptom waldorfskog podučavanja, a nisam ni obrazovan na nastavničkom ili pedagoškom polju tako da su sva moja mišljenja o ovakvoj nastavi nužno irelevantna. Međutim, imati 3 učenika na nastavi, u obrazovnom smislu, djeluje sjajno. Pristup je gotovo individualan. Osobno razmišljam u pravcu socijalizacije, za koju je možda bolje biti djelić masovnije, heterogene skupine.
Kada se prisjetite Vašeg odlaska u školu u djetinjstvu, što pamtite kao najbolje, a što možda kao najneugodnije iskustvo tijekom školovanja?
Najbolje iskustvo je svakako sama socijalizacija. Prijateljstva koja sam sklopio u osnovnoj, a posebice u srednjoj školi, žive i rastu i danas. Socijalne vještine, kultura ophođenja, društvena interakcija, emocionalna inteligencija, sve su to vrijednosti koje sam stekao i usavršavao na školskom poligonu. Dakle, školski odmori, odlasci i dolasci iz škole, kućna druženja svake vrste, igra, izlasci, putovanja, tulumi i sve ono što prati školu, moje su najljepše i najdraže uspomene. Socijalizacija – to je najveći kapital mojeg školskog doba. Jednako, istog intenziteta i kvalitete, vrijedi i za studentske te osnovnoškolske dane.
Je li Vam povijest bila omiljeni predmet u školi, ako nije, koji je bio i zašto?
U osnovnoj školi definitivno jest, u srednjoj je bila tik iza hrvatskog jezika. Mislim da su ključnu ulogu za moju sklonost hrvatskom jeziku i povijesti imale moje profesorice. Predmet, odnosno obrazovna disciplina u širem smislu, za mene je uvijek bio projekcija samog nastavnika. Izuzmemo li jednu zamornu, dvogodišnju epizodu s hrvatskim u osnovnoj školi, te su predmete u pravilu predavale meni osobno veoma drage, zanimljive i inspirativne, nekonvencionalne nastavnice izraženih osobnosti i učiteljskih kvaliteta.
Je li Vas povijest i/ili likovna umjetnost tijekom školovanja potakla da upišete studij arheologije? Jesu li za to možda zaslužni profesori koji su Vas inspirirali?
Hahaha, to je priča mog života! Ludo je! Likovna umjetnost nije utjecala iako se i tog predmeta rado sjećam, kao i samih predavača. Profesorice hrvatskog jezika, izuzmemo li devijantnu epizodu iz osnovne škole, i profesorice povijesti jesu utjecale na moj odabir studija, ali ja svoj odabir nisam realizirao.
Upis studija arheologije rezultat je, u prvom redu, moje neinformiranosti i nonšalantnosti. Tjedan dana prije prijemnog ispita niti u primisli nisam imao arheologiju. Moj je cilj bio kristalno jasan, upisati povijest i komparativnu književnost. Rezervni plan bila je južnoslavenska književnost. Plan C bila je politologija s novinarstvom, očajnička solucija bili su Hrvatski studiji. Zapravo je to uhodana metoda pristupa prijemnim ispitima čitave grupe kandidata koja je ciljala na humanističke studije.
Na Filozofskom fakultetu, kad su se 2006. prijavljivali prijemni ispiti, ispunjavao se obrazac na kojem su i 4 crte na koje se upisuju studijske grupe za koje konkurirate. Dakle, Povijest, Komparativna književnost, Južnoslavenski jezici i književnost i ostaje još jedna crta. Što da upišem? Imam 18 godina, glava mi je onako – znate kakva je s 18, nije baš potpuno prazna, ali ima tu ovećih šupljina, lipanj je 2006., vruće je, ja sam u nepoznatom hodniku s formularom (izuzmemo li onaj za đački pokaz, ja formular nisam vidio u životu), i sad ima tu četvrta crta pa ja gledam što se sve još nudi, krenem po abecedi, anglistika, antropologija, arheologija…
Okolnosti upisa brucoša djece branitelja u školsku akademsku godinu 2006./2007. su notorne i nikad prije ni poslije viđene. Ni samoj Sveučilišnoj administraciji nije bilo jasno tko upisuje i po kojim kriterijima, meni još manje. Sljedeće godine taj je model ukinut ili znatno izmijenjen. Kako god bilo, ja sam u toj nekoj dislociranoj kvoti, imam 210/250 bodova iz srednje, prijemni sam ispit riješio vrlo dobro, znao sam da je to zapravo to i da nema potrebe brinuti.
Na koncu sam bio na 163. mjestu unutar izdvojene kvote, što se pokazalo nedovoljno dobrim rezultatom. Kako se u dvoranu za upise ulazilo 50 po 50, uz prethodnu legitimaciju namjenski angažiranoj zaštitarskoj službi, pod zaista strogim i potpuno nezamislivim uvjetima odvijanja upisa, u dvoranu sam ušao kao 13. u slijedu za upis. Na veliko iznenađenje mojeg oštrog osamnaestogodišnjeg uma, ostaje tek jedno mjesto na povijesti i komparativnoj književnosti.
Jedna vidno starija gospodična, 11. u slijedu, dakle 2 mjesta prije mene, upisuje povijest i komparativnu književnost. Ostaje još mogućnost jednopredmetne povijesti i dvopredmetne povijesti s južnom slavistikom. Kao 13. u slijedu dolazim pred upisni odbor, indeks u žutom omotu, ja tamo stojim pred tih troje ljudi: Bok, bok! Izvolite, Ozrene! Što ste odlučili upisati? – Arheologiju.- kažem im! – Arheologiju i još nešto?, – Ma ne, samo arheologiju! – Samo arheologiju, jeste li sigurni?- pitao me gospodin. – Jesam! – a možete misliti kako sam bio siguran.
Dakle, upisah ja arheologiju! Nije to bilo dobro ni za mene ni za arheologiju. Prve 3 godine nije. Na diplomskom studiju upisao sam još jedan dodatan studij, dvopredmetni studij Muzeologije i upravljanja baštinom i nastavio sa studijem arheologije, smjer Antička arheologija. E, tad je to sve skupa dobilo smisao! Muzeologija je dala značaj antičkoj arheologiji, a arheologija je dala temelj muzeologiji.
Način na koji su se prožele i nadopunile dao je smisao mojem diplomskom studiju kroz čije sam se dvije posljednje godine s lakoćom i užitkom prošetao. U tom periodu odustajem od glume. Danas, kao kustos, javni službenik, muzealac, radim u Arheološkom muzeju, instituciji koja, kao što njezino ime samo govori, također sljubljuje arheologiju i muzeologiju.
Možemo zaključiti, moj se plan stubokom izjalovio, ali aktualna situacija je bolja nego li sam inicijalno planirao.
Također ste i televizijski i filmski glumac – bavite li se glumom iz hobija i otkud uopće ljubav prema glumi?
Glumom sam se bavio iz hobija koji sam u jednom trenutku profesionalizirao pa u potpunosti zapostavio prije 10-ak godina. Krenulo je kao hobi, izvannastavna aktivnost, razonoda koja me veselila i ispunjavala. U jednom trenutku došlo je do zasićenja, nestalo je užitka i razvio sam neke druge interese te se udaljio od glume.
Mislite li da treba kao predmet u škole uvesti glumu uz bok likovnoj i glazbenoj umjetnosti?
Mišljenja sam kako gluma ili bilo koji oblik scenske umjetnosti ne bi trebao zaživjeti kao obavezni predmet, već kao dodatna fakultativna nastavna aktivnost. Koncept obaveznog predmeta nužno podrazumijeva da je on nametnut i, što je još važnije, da se stečena znanja vrednuju. To dakle podrazumijeva zazor kod dijela učenika koji obveznom predmetu nisu skloni pa dobijete negativni učinak. Gluma bi trebala biti dodatna i izborna nastavna aktivnost za one koji to žele, nikako ne nametnuti predmet ocjenjivanju.
Što biste poručili današnjim srednjoškolcima?
Škola je sredstvo! Neka budu pragmatični; ako žele upisati fakultet, onda neka na školu gledaju kao na dugu pripremu za državnu maturu, ako pak žele razviti specifičnu zanatsku vještinu, onda neka se usavršavaju u toj vještini/predmetu, ako žele samostalno raditi s 18 godina onda neka predestiniraju svoj posao i bruse taj zanat, ako ih zanima neko polje van nastavnog programa, dapače, neka razvijaju svoje interese i znanja u tom pravcu. Svatko se može opteretiti mnogim visokim ciljevima i onda ih spektakularno ne ostvariti – svijet je pun frustriranih osoba s propalim ambicijama, ali definirati minimum i ostvariti ga – e, to je mnogo teže nego što biste pomislili!
Show Comments (4)