Predrag Pale: Onako kako bi ti htio biti podučavan, tako podučavaj i druge

Škola EPOHA prošlog je tjedna započela s projektom „Autobiografije u nastavi“ u sklopu kojeg će se kroz cijelu školsku godinu izmjenjivati stručnjaci iz različitih područja znanosti, umjetnosti i kulture. Misija projekta je da na alternativan način kod učenika potiče kreativnost kroz osobno iskustvo umjetnika, znanstvenika, povjesničara, filozofa, književnika, sportaša, koje će djecu u konačnici pripremiti za život i izazove koje im donosi.

Tako je početkom ovog tjedna na satu matematike gost predavač bio izv. prof. dr. sc. Predrag Pale, profesor na zagrebačkom FER-u i čovjek koji je doveo internet u Hrvatsku. Učenicima je održao najzanimljiviji sat matematike kojeg su ikad imali, gdje im je na inspirativan i duhovit način otkrio crtice iz svojeg odrastanja i školovanja, dao korisne savjete za učenje i prenio svoju ljubav prema matematici. Svestrani zaljubljenik u tehnologiju, podučavanje i psihologiju, u slobodno vrijeme, kojeg čini se nema mnogo, pleše balet, izrađuje namještaj i kuha.

“Autobiografije u nastavi” novi je projekt privatne jezične gimnazije EPOHA – što mislite o ovakvom pristupu nastavi?

Za podučavanje sam se odlučio sasvim slučajno, a ubrzo mi je postalo strast, ne samo posao. Brzo sam shvatio da me silno ispunjava, veseli i zadovoljava taj „a-ha efekt“ u očima učenika. Ustvari, najnovija definicija onoga što najviše volim raditi u životu je učiti, razumjeti nešto komplicirano i pronaći način da to nekome jednostavno objasnim. Istražujući metode podučavanja shvatio sam da ga je potrebno napraviti cjelovitim. Povezati sve sa svrhom, s dušom, s tijelom, govorili mi o elektronici, psihologiji, umjetnosti ili građevinarstvu. Ograničavajući se samo na jedan aspekt znanja, npr. na Pitagorin poučak, zapravo propuštamo golemi gušt i smisao koji predstavljaju učenje i dolaženje do znanja i iskustva. Od poznatih pedagogija, možda je waldorfska najsličnija tome što mislim da treba raditi.

Jeste li upoznati s waldorfskom metodologijom školovanja i što mislite o takvoj vrsti obrazovanja u odnosu na javno školstvo?

Već godinama govorim kako će u budućnosti svi učiti putem interneta. Samo bogati i privilegirani će imati učitelja. Među najbogatijima i najprivilegiranijima će biti više smjerova i načina kako se to radi. Vjerojatno će postojati varijante ili podvarijante temelja waldorfske pedagogije, odnosno integracije s cijelim čovjekom i prestanak inzistiranja na pojedinim predmetima. Podjela po dobi učenika u razredima zapravo nije idealna. Ja sam možda u matematici pandan onima koji su dvije godine stariji, a u gramatici, povijesti ili tjelesnom sam dvije godine u zaostatku.

Malo ljudi zna da podjela na matematiku, fiziku, geografiju, kemiju nije prirodna podjela, već umjetna zbog lakše organizacije. Zaboravljamo da školski sustav kakvog danas imamo, čak niti nakon kurikularnih reformi, nije nastao tako da su se najpametniji ljudi svijeta sjeli i rekli: idealno podučavanje izgleda ovako. Ono što imamo je kombinacija naslijeđa – tako se to radilo pa radimo i mi, tako je jednostavnije i jeftinije. Jer, šetati učenika između raznih grupa, organizacijski je komplicirano i skupo. Imati teme umjesto predmeta je komplicirano i skupo. Ne znamo kako se to radi, treba puno istraživati i pri tome griješiti. Imati hrabrosti reći: ova generacija je malo zakinuta, jer smo eksperimentirali. Svi se drže sigurnog, zato nema pomaka naprijed. Zato školski sustav odudara od onoga što bi trebao biti.

Mi na zapadu smo bogati, djeca ne moraju razmišljati što će jesti, gdje će spavati, nemaju tih briga i problema, žive u obilju, njihova motivacija je sve manja za bilo što, pa i za učenje. Tim više školski sustav kakvog znamo nije adekvatan. Ako ne pronađemo izazove za djecu iz kojih će nastati motivacija da se nečime bave, pa iz toga proizađe potreba za učenjem uz prikladan način podučavanja, ne mogu predvidjeti što će nam se dogoditi, ali znam da neće biti dobro.

Predrag Pale

Kada se prisjetite vašeg odlaska u školu u djetinjstvu, što vam je ostalo kao najbolje, a što možda kao najneugodnije iskustvo tijekom školovanja?

Iz osnovne škole gotovo da i nemam ugodnih iskustava. Najugodnije sam se osjećao pripremajući se za natjecanje iz matematike. Sve ostalo mi je bilo neugodno. Nisam dobivao dovoljnu količinu znanja, bilo mi je prejednostavno ili su neki predmeti predavani na toliko dosadan način da se nisam mogao uživjeti. Predmeti koji su mi tada bili važni i koji su me zanimali – glazbeni, likovni i tjelesni, odrađivani su na način da su u meni izazivali samo frustracije jer nešto ne mogu napraviti, a želim.

Koji vam je predmet bio omiljeni u srednjoj školi i zašto?

Matematika, biologija i fizika su mi bili zanimljivi predmeti. U srednjoj školi i psihologija, sociologija, logika i filozofija. To je otprilike bio moj raspon, iako je sve ovisilo o nastavnicima.

Da možete, što biste promijenili u današnjem sustavu obrazovanja – što biste pohvalili kao dobru praksu, a što naveli kao nešto negativno i loše za buduće generacije?

Najveći problem sustava danas je apsolutno to što su škole prisiljene baviti se socijalnim radom. Imamo ogromnu količinu problema u školi koju uzrokuju djeca iz disfunkcionalnih obitelji, a od nastavnika se očekuje da to rješavaju. Škole za to nisu zadužene niti za to imaju vremena. Sustav socijalne skrbi se time mora baviti. Kroz projekt koji sam radio s dr. sc. Sašom Poljanec Borić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar gdje su proveli longitudinalna istraživanja s 4., 5. i 6. razredima, bio sam zadužen za popularizaciju STEM-a. Radeći s dva paralelna razreda, doživio sam puno šokantnih iskustava. U jednom od tih razreda bila su dva učenika jako problematičnog ponašanja. Cijeli taj razred je kognitivno bio godinu dana u zaostatku za susjednim razredom koji nije imao problematične učenike, a radili smo vrlo jednostavne stvari. Meni je to bio šok. To je jedan od velikih problema.

Drugi problem školstva je što dobri učitelji koji rade sjajno i sa strašću, nisu vidljivi. Ostali učitelji ih ne vide, ne uče od njih. To je ogroman zadatak za Agenciju za odgoj i obrazovanje koja treba pronaći dobre učitelje, učiniti ih vidljivima i učiniti ih agentima promjene i prenošenja novih metoda podučavanja. Generalni problem hrvatskog društva je taj da se ne smije reći da je netko bolji, a netko lošiji. To ubija bilo kakvo unaprjeđenje, jer oni koji su bolji imaju problema. Ono dobro u školstvu je to da ga ima i da je besplatno. Ulaže se u materijalni status škola i imamo 60 tisuća ljudi koji rade u školstvu. Na učiteljima je da školstvo bude dobro, a na nama ostalima je da im to omogućimo.

Mislite li da kvalitetno obrazovanje ovisi isključivo o samim profesorima i nastavnicima ili ipak glavnu ulogu igra sam sustav i kurikulum?

Apsolutno je ključan učitelj. On mora biti osoba koja žudi za znanjem i koja sama stalno uči – mora osjećati neku strast, emociju. Ako je meni dosadno to što vas učim, nema šanse da vama bude zanimljivo.

Druga osoba koja je ključna je učenik. On treba biti motiviran i željan znanja. Tu dolazimo do problema sustava vrijednosti društva. U društvu u kojem netko tko trči za loptom može zarađivati više nego učitelj u cijelom svom životu, nešto ne štima. I ne samo to, mi to slavimo. Apsurdno je da glumac za jedan film dobije novaca koliko jedna škola ne potroši u cijelom svom postojanju. Ne mislim da bi trebalo ograničavati ili oporezivati zarade, već o tome što slavimo i što nagrađujemo. Pitajte bilo koga zna li kako glasi najviša nagrada koju Hrvatska daje dobrom učitelju. Pitajte učitelje kako se zove to odlikovanje, najveće priznanje za njihov rad koje mogu dobiti. Većina ne zna. Koliko ste priloga na televiziji vidjeli o uspješnim sportašima, a koliko o uspješnim učiteljima? Ako nam znanje ne vrijedi ništa, ako ga ne slavimo i ne hvalimo, nikada nećemo krenuti naprijed.

Predrag Pale

Profesor ste na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva, čovjek ste koji je doveo Internet u Hrvatsku, a ujedno se i rekreativno bavite baletom. Kako ste spojili te dvije krajnosti? Otkud ljubav prema plesu i još k tome – baletu?

Nisam spojio krajnosti, jer to čak niti nisu krajnosti, već su špice, vrhovi koji su poput sante leda izronili iz mojeg mora, moje osobe. Ima ih još ispod površine, ali nisu stigle narasti. Svaki čovjek u sebi nosi puno toga – svaki general je i pjesnik. Inženjerstvo i umjetnost nisu nespojive stvari. Muško i žensko nisu nespojive stvari. Društvo, a posebno obrazovni sustav trebao bi u nama slaviti i razvijati raznovrsnost i ljepotu ljudskog bića, da možeš sve i svašta.

Danas znam da sam oduvijek silno rezonirao s plesom, ali do 40 i neke godine se nisam to usudio pustiti, a nisam niti do kraja osvijestio. Na predstavama gledam tehniku, ne uživam u priči i izvedbi. Balet je zapravo gramatika pokreta, što sam otkrio štreberski, kao inženjer. Svaka poza ima svoj naziv i točno definiran način kako se izvodi – kao software. To mi se silno svidjelo. Daje fini osjećaj kontrole u tijelu i bolje držanje. Kad putujem po svijetu odlazim na plesne radionice ili predstave, to mi je hobi.

Što biste poručili današnjim srednjoškolcima?

Da imaju nevjerojatan svijet u džepu, prozor u cijelo ljudsko znanje. Imaju pristup internetu na kojem mogu naučiti kako se rade palačinke, trkaći auto, kako se pjeva, sklada, trči, lovi ribe… Sve im je dostupno i sve mogu sami naučiti. To što imaju u džepu je fantastično kreativno izražajno sredstvo – mogu fotografirati, snimati filmove, zvuk, sve to editirati u  uređaju. Sve objaviti iste sekunde bez da ih itko može zaustaviti, reći da nisu dovoljno dobri. Doprijeti do mnogih ljudi. Pristup znanju i izražajno sredstvo – iskoristite to. Budite faca, znanjem i stvaranjem.

Tags:

  • Show Comments (1)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ads