Nakon završenog preddiplomskog studija Poslovanja i upravljanja Damir Hoyka diplomirao je na specijalističkom diplomskom stručnom studiju Projektni menadžment na Veleučilištu Baltazar Zaprešić, nakon čega je završio i poslijediplomski specijalistički studij Marketing posebnih područja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.
Razgovarao: Slaviša Brezar
Foto: Damir Hojka
U zadnje vrijeme se dosta pažnje posvećuje osobnom brendu. Je si li radio na stvaranju osobnog brenda ili se to jednostavno dogodilo u nekom trenutku?
Mom razvojni put je nekako bio put instinkta. Nikada nije bilo nekog plana. Nije čak bio ni plan da završim u fotografiji. Jednostavno sam imao nekako da li sreću, neki nagon da sljedim ono što mi se činilo da sam dobar u tome i da imam motivaciju za to.
Moj put prema nekom likovnom izričaju počinje još u osnovnoj školi. Počeo sam crtati u sedmom razredu, izdavati strip tj. magazin u osmom, to se nastavilo kroz srednju školu, a u srednjoj školi sam došao u doticaj s fotografijom. U fotografiji sam prepoznao medij koji mi je karakterno više odgovarao od crtanja, jer u crtanju si nekako sam, sate provodiš pred crtaćom tablom i dosta vremena mora proći dok vidiš rezultat. A ja sam upravo suprotan karakter od toga.
Volim raditi s ljudima, komunicirati izravno s njima, volim vidjeti rezultat odmah, a ne čekati da ideja stoji zamrznuta negdje i čeka da se nešto dogodi. Volim osjetiti i dobiti feedback odmah jer ta energija će mi dati “hranu” da idem dalje. Nikada povod i motiv nije bio novac, on je uvijek bio sa strane i bio je rezultat.
Da se vratim na samo pitanje, sve je bilo ne planski ali vođeno motivacijom, instinktom koji me vodio do tu gdje jesam. Volim reći da mi se karijera i dogodila jer sam u biti samo radio ono što sam volio, a ostale stvari su se slagale. Radio sam takve stvari, privlačio sam pažnju i onda su ljudi dolazili sami k meni. Nakon toga se stvari više manje same odvijaju.
Ti i dalje radiš, smišljaš nove kreativne ideje ali je sada već puno lakše kada ljudi znaju za tebe, znaš kome ćeš poslati vijest o nečemu novome što radiš.
Brend Hoyka
Znači zapravo, iz same ljubavi i strasti prema onome što radiš desilo se ovo što je danas brend Hoyka.
Apsolutno. Ja zapravo ni nisam bio upoznat sa pojmom brenda dok nisu počele agnecije raditi kod nas i pričati o tom famoznom “brendu”. Ali i tada je za mene brand buillding bio rezerviran za npr korporacije, nisam imao ni tada ideju da bi trebao i sam razvijati osobni brend. Jednostavno sam radio svoj posao najbolje što sam znao, držao se termina, bio maksimalno poslovan i to je očito dovelo do stvaranja brenda.
Zapravo, brand se živi i stvari se jednostavno poslože.
Upravo to. Razvije se “po putu” da tako kažem. Često dođem u doticaj s knjigama i člancima vezanim za razvoj brenda, PR ili marketing i vidim da sam ja to u biti živio i samo mi je nekako dolazilo kao normalno. Znanje je važno, iskustvo koje ti prenose stariji i iskusniji je jako važno. I sam kažem da svaka generacija stoji na ramenima one prethodne i da nam puno znači svo to znanje koje su nam prenijeli.
Hoyka – era u fotografiji
Ti si bio na prekretnici era u fotografiji iz analogie u digitalnu i to u ovom profesionalnom sektoru. Kako si se snašao tu?
Pa zapravo vrlo dobro, čak se sjećam i trenutka kada se to desilo. Ja, kao i većina ljudi, sam postavljen da želim uz najmanje moguće truda dobiti što veći rezultat. Kada ja to prevedem na svoju profesiju, kod analogne fotografije je to značilo kako što manje energije posvetiti tehnologiji fotografije, praćenju parametara u studiju a što više vremena ostaviti za kreativni dio.
Vrijednost naših studenata možemo gledati s više aspekata. Jedan od njih je činjenica da naši studenti Projektnog menadžmenta svoja teorijska i praktična znanja konstantno potvrđuju.
Kreativni dio je bitan a ovaj tehnološki dio bi trebao biti samo pomoć, sredstvo a ne cilj priče. Kod analogne fotografije nisi mogao pratiti u realnom vremenu konstantno što se događa kao danas na LCD ekranu. Dosta je tu parametara koji su kočili cijelu priču, zapravo veliki dio energije si usmjeravao na sporedni dio priče, a kreativa je bila ta koja je zapravo bila bitna.
Go digital
Kako sam kao klinac bio nekako okrenut prema budućnosti, volio sam sve vezano uz SF, kompjutere, pitao sam se u jednom trenutku “zašto oni to ne naprave digitalno?” 96. se desila ta točka u vremenu, Fotokina u Koelnu, a naslov je bio Photokina goes digital. A ja bi rekao Photokina goes digital, Hoyka goes to Koeln. Tada sam vidio ono o čemu sam prije razmišljao, sanjao… Okineš fotku, vidiš iza na ekranu to što si snimio, isprintaš… to je to.
Nažalost veliki dio kolega se smijao tome, nisu to shvaćali ozbiljno. Ovoren je totalno novi dio fotografije, novi svijet, nove mogućnosti koje će korijenito promijeniti fotografiju. Meni je fotografija bila medij za komunikaciju, što više ljudi komunicira to je jači medij.
Da li si se i u jednom trenutku kolebao oko toga što želiš biti? Jesi se pitao da li ideš ispravnim putem, da li je to to?
Zapravo, od kad sam ajmo reći počeo misliti svojom glavom, znao sam da se želim baviti vizualnim izričajem. Već od onog sedmog razreda. A kad sam došao u doticaj s fotografijom, kada sam osjetio da se spojio moj karakter da uživam u onom što radim, da mi je ugodno da ne samujem kao u crtanju. I kada sam jednom ušao u taj fotografski život više se nisam pitao – da li fotografija.
Umjetnost fotografije
Kada sam ušao u fotografiju samo sam se pitao kako stvarati umjetnost kroz fotografiju a to se i dan danas pitam i težim tome. Iako se oko tebe mijenjaju prilike, parametri, okolnosti i ukusi, ti i dalje težiš umjetnosti. I u jednom trenutku pomisliš, ok sad moram od tog svog zanimanja zarađivati i novac za život.
Iako meni se spontano dogodio taj prelazak u profesionalne vode, vrlo sam otvoreno došao do prvih redakcija s fotkama, uzeli su čak i neke fotke koje sam radio za sebe ali su na kraju završile i u nekim arhivama redakcija. I tako su se desile prve zarade. Ja sam i dalje radio za sebe, neke stvari su se pokazale lako primjenjive kod klijenata, novci su počeli dolaziti sami a ja sam radio ono što sam volio.
Zadovoljan klijent
Ali u jednom trenutku dođeš do velikih klijenata, i tu sam morao razmisliti kako ću dalje funkcionirati. Jer se znalo desiti da se tvoja vizija umjetnosti ne poklapa s onim što želi klijent. A moraš shvatiti da je klijent taj koji mora biti zadovoljan, naravno ne pod uvjet da se ti poniziš. I sjećam se trenutka gdje sam sam sebi rekao “ok, danas voziš na dva kolosijeka – primjenjena fotografija, gdje je tvoja fotografija u službi nečega trećega a drugi je umjetnička fotografija koju radiš za sebe, neopterećeno. Kada sam napravio tu podjelu olakšao sam si život.
Često sam znao i stvari koje sam radio za sebe pokazivati klijentima pa se i događalo da smo se pogodili, našli zajedničku viziju i od toga su izašli odlični projekti. All win!
Od kad sam ajmo reći počeo misliti svojom glavom, znao sam da se želim baviti vizualnim izričajem. Već od onog sedmog razreda. A kad sam došao u doticaj s fotografijom osjetio sam da se spojio moj karakter i da uživam u onom što radim.
Kada dođemo do određenog stupnja svog osobnog razvoja u profesiji svo to svoje znanje želimo podijeliti novim generacijama. Da li se to desilo i u tvom slučaju?
Kao što sam bio spomenuo, svaka nova generacija stoji na ramenima stare. I svjestan sam toga da se znanje mora prenositi dalje. Kratkoročno, tvoje znanje jest tvoj kapital ali gledajući dugoročno civilizacijski možda je čak i obaveza svakoga da podijeli ono što zna.
Kada sam ja startao s fotografijom bila su prilično drugačija vremena, znanje se vrlo ljubomorno čuvalo, jako se teško dolazilo do informacija, i puno je trebalo da bi došao do nekog znanja za početi djelovati. I već tada sam sam sebi rekao da ako dođem u poziciju da drugi žele od mene čuti što imam za prenijeti, ponuditi, da ću ja to podijeliti.
Fotosofija
1991 sam počeo pisati esej Fotosofija, skupljao sam znanja koja sam prikupio na bečkoj akademiji primjenjenih umjetnosti, svoja neka razmišljanja, sastavio sam jedan esej po sistemu pitanja i odgovora. Očito je naišao na dosta dobar odaziv jer je otišlo svih 1500 komada koje sam objavio! I tu sam prvi put rekao “ok, ovo je ono što želim ostaviti iza sebe”. To je bilo vrijeme internetizacije, počeli su stizati upiti mailovima, inbox se punio raznim upitima, zvali su me na predavanja…
Shvatio sam da je došao taj moment gdje drugi gledaju u mene, traže me da im pomognem, ali ne mogu svoj dan posvetiti odgovaranju mailovima i sl. I rekao sam si idem osmisliti nešto, osmislit neki seminar, gdje ću dati ljudima koji žele čuti nešto od mene priliku da dođu i da im se posvetim i poklonim vrijeme za njih.
Seminar za klijenta
Kako se mora desiti da se sve spoji u jednu točku i da se posloži, tako sam 2006. dobio poziv od jednog resorta da im napravim jedan seminar za njihove posjetitelje ali sam to malo uobličio u seminar gdje ćemo birati ljude koji će nam se pridružiti, koji se služe fotografijom prilično dobro ali žele doći po nadogradnju. Na sreću sugovornici su prepoznali taj koncept i od ideje od 3 teoretska dana rodio se seminar od 7 dana fotografiranja za klijente, fotografiranja slavnih… sve se radi za stvarne klijente, u tih 7 dana prođeš cijeli proces kako to i izgleda u praksi. Jedan vrlo brzi short cut.
Produkt fotografija i iskustvo
Na Fotosofiji se većina fotografa i nađe, otkriju koja grana fotografije im leži i to onda nastave i raditi. Jer neki otkriju da im leži modna fotografija, eventi, produkt fotografija…možda ti ne leži komunikacija s ljudima li si odličan u produkt fotografiji. Tu dobiju iskustvo i otkriju gdje se vide dalje u tom poslu. Evo već je toliko godina iza nas i Fotosofija se razvila, kako ti kažeš, u brend koji je prepoznatljiv u cijeloj regiji.
Naši finalisti su iz cijele regije, tko god može razumijeti predavanja, razumjeti koncept – može prisustvovati seminaru. Možda se jednog dana prebacimo i na engleski ali ostavimo to za kasnije.
Fotosofiju vidim kao jedan projekt, kao poligon dobrih vibracija da tako kažem. Dobra energija se tu generira.
Show Comments (0)