Svega tri mjeseca od uvođenja mjera zaštite, “ostanimo doma” postalo je “ostanimo odgovorni”, pozivni centar 113 više nije u funkciji. Što se zapravo promijenilo i kako izgleda novo normalno te post-pandemijsko hrvatsko tržište?
Pripremila: Stella Ćaleta
Foto: Unsplash
Stojeći u redu pred blagajnom određenog velikog trgovačkog lanca, primijetili smo zanimljiv detalj: sredstva za dezinfekciju ruku prodavala su se po sniženim cijenama. Do nedavno smo se smatrali sretnicima ako smo ih uopće uspjeli pronaći i to po debelo većim cijenama nego inače.
No, svega tri mjeseca od uvođenja mjera zaštite, “ostanimo doma” postalo je “ostanimo odgovorni”, pozivni centar 113 više nije u funkciji, a kupci u trgovinama nezainteresirano su zurili u snižene cijene dezinficijensa čekajući svoj red pred blagajnom. Što se, na kraju svega, zapravo promijenilo i kako izgleda post-pandemijsko hrvatsko tržište?
Kupujemo li iracionalno?
Unatoč medijskim natpisima o tome kako je “pandemija zauvijek promijenila navike potrošača”, anegdotalna iskustva nam ipak govore suprotno. Osjećaj nadolazeće opasnosti koji nas je nagnao da kupujemo zalihe toalet-papira i kartone biljnog ulja izblijedio je paralelno s padom broja zaraženih. No, to ipak ne znači da imamo pamćenje zlatnih ribica.
Stvar je u tome da su gomilanje zaliha i takozvani “panic buying” zapravo prilično racionalna ponašanja u danim okolnostima. Suočeni s neizvjesnošću, uz naslovnice koje vrište “Opasnost!”, normalna ljudska reakcija jest pripremiti se za krizu koja dolazi.
Unatoč medijskim natpisima o tome kako je “pandemija zauvijek promijenila navike potrošača”, anegdotalna iskustva nam ipak govore suprotno.
U slučaju Covida-19, imati vlastitu zalihu hrane i potrepština značilo je smanjiti izlaganje virusu i manji rizik zaraze. Osim što smo zapravo dugoročno planirali i razmišljali unaprijed, naše gomilanje bilo je potaknuto i time što smo, ne znajući što nas čeka, jednostavno imitirali jedni druge. To je i dalje poprilično razumno i očekivano – pravi kaos uslijedio bi kada to ne bi bio slučaj.
Zašto gomilamo WC papir?
Ono u čemu kao potrošači griješimo jest procjena opasnosti. Naša reakcija ne ovisi toliko o samoj krizi, već o našoj percepciji rizika. Pri tome naginjemo na stranu pesimizma i pretjeranog opreza. S obzirom na to da je situacija u kojoj smo se našli bila bez presedana, marža za pogrešku bila je poprilično velika. Ako ste tražili objašnjenje za opustošene police s kvascem, sada ga imate.
Suočeni s neizvjesnošću, uz naslovnice koje vrište “Opasnost!”, normalna ljudska reakcija jest pripremiti se za krizu koja dolazi.
Početkom pandemije predviđalo se da će se ponašanje potrošača trajno promijeniti u korist brendova koji čuvaju zdravlje, higijenu, koji su ekološki osviješteni i održivi. Zato su proizvođači pohrlili, između ostalog, popuniti dodatne police sredstvima za dezinfekciju, na pakiranja dodati claimove o ubijanju virusa i održavanju higijene, te raditi reklamne spotove o odgovornosti i pranju ruku.
No ako uz prolazak osjećaja opasnosti nestaje i naša potreba za stvaranjem sigurnosti gomilanjem hrane koja se ne kvari, sredstava za čišćenje i higijenu – što se zapravo promijenilo?
Budućnost shoppinga
Novost je to što smo iskusili kako se ponašamo suočeni s krizom – naučili smo da ćemo pustošiti police. Ako je zatvaranje granica i prekid globalnih lanaca nabave realna mogućnost, ono što će se u budućnosti vjerojatno promijeniti jest način na koji poduzeća upravljaju lancima nabave i zalihama. Sve se više govori i o samoodrživosti nacionalnog gospodarstva.
Naša reakcija ne ovisi toliko o samoj krizi, već o našoj percepciji rizika, pri čemu naginjemo na stranu pesimizma i pretjeranog opreza.
Samoodrživost je možda nedostižan san, no činjenica je da uvelike ovisimo o uvozu, a da su potrošači već iskazali skepsu prema “made in China” proizvodima. Istraživanje koje prenosi Forbes potvrdilo je da su stanovnici Sjedinjenih Američkih Država manje spremni kupovati kineske proizvode – posebno mobilne uređaje, bijelu tehniku, namještaj, igračke, odjeću i obuću, koje najviše uvoze.
Je li i ovdje riječ o refleksnoj reakciji na opasnost koja će izblijedjeti, te može li se njihova situacija donekle preslikati na naše tržište, pokazat će vrijeme. Ono što za sada možemo reći, jest da su zatvaranje granica i klimava ekonomija utjecali na rast podrške nacionalnim proizvodima.
Kupujemo hrvatsko, putujemo u Hrvatsku na izlete, podupiremo lokalnu kulturu i umjetnost, solidarni smo. Doniramo potrebitima i to ne samo zato što moramo. Svjesni smo da pomažući lokalnoj ekonomiji, zapravo pomažemo sebi. Nije riječ o novom trendu te nema razloga zašto se on ne bi zadržao dogledno vrijeme.
Budućnost bez gotovine
Financial Times nedavno je najavio smrt novčanica. Proces je to o kojem se priča već neko vrijeme, od pojave bezkontaktnih kartica, aplikacija za slanje i primanje novca, te pojave kriptovaluta i blockchain tehnologije. Je li pandemija koronavirusa bila čavao na lijesu fizičkih novčanica?
Nije trebalo dugo da shvatimo kako novčanice koje godinama cirkuliraju među populacijom države, mogu biti sjajan prenositelj zaraze. Trgovine su, stoga, poticale plaćanje karticama umjesto gotovinom, a neki servisi dostave posve su zabranili plaćanje novčanicama.
Aplikacije za mobilno bankarstvo te prijenos novca u zadnjih par godina sve više se koriste. Jedna od njih, KeksPay, još je početkom veljače zabilježila preko 100.000 korisnika te nešto više od 80 milijuna kuna u transakcijama, kako prenosi Večernji list.
Situacija poput pandemije koronavirusa povećava šansu da usluge koje omogućavaju virtualan prijenos novca dobiju nove korisnike. Osim što smo izbjegavali kontakt s novčanicama, uvidjeli smo kako nam štede vrijeme, olakšavaju transakcije i pregled financija. Brendovi koji se pokažu korisnima i koji nam pojednostavljuju život, zasigurno će opstati na turbulentnom tržištu 21. stoljeća.
Rad od doma je moguć
Ako ćemo vjerovati društvenim mrežama i medijima, koronavirus je, osim novčanica, glave stajao i rad iz ureda. Distancirali smo se, prebacili urede u stanove i kuće gdje se to moglo. Sastanke smo održavali virtualno i bili smo dostupni preko platformi za dijeljenje zadataka i organiziranje work flowa.
No, činjenica je da je to kratkoročno rješenje koje ipak nije odgovaralo svima te da uredi nisu mrtvi. Ako ste se već vratili u urede, dobra je šansa da sjedite za stolom oko kojeg je postavljen pleksiglas radi zaštite. Osim toga, što se zapravo promijenilo?
Velika je vjerojatnost da su poslodavci uvidjeli kako su fleksibilnost radnog vremena i rad na daljinu itekako mogući. Ono što su nekad omogućavali tek rijetki, koji su time značajno utjecali na privlačenje talenata, sada će, ohrabreni iskustvom, pružati i drugi.
Jednako smo učinkoviti sjedili u uredu ili doma, a više slobodnog vremena značajno može utjecati na zadovoljstvo radnika. Pogotovo kada je riječ, primjerice, o roditeljima s malom djecom. Očekujmo da će rad u uredu četiri dana u tjednu, a jedan dan od kuće, postati stvarnost za sve veći broj ljudi.
Poslodavci uviđaju mogućnost štednje resursa koje bi inače trošili na najam i održavanje prostora, pa ne bi bilo čudno kada bi u budućnosti co-working prostori bili sve popularniji.
Znamo da ništa ne znamo
U prilog tome govori i činjenica da se ukidanjem mjera zaštite mnoge tvrtke ipak nisu posve vratile u urede. Poslodavci uviđaju da im to omogućava štednju resursa koje bi inače trošili na najam i održavanje prostora, pa ne bi bilo čudno kada bi u budućnosti co-working prostori bili sve popularniji.
Na kraju dana, lako je biti general nakon borbe, a predviđanja se rijetko obistine. Krize uvijek vode do promjena koje bi inače tekle puno sporije jer drugačije ne možemo opstati. No, istinski utjecaj krize vidjet ćemo, zapravo, tek na jesen – ponovila se cijela priča ili ne.
Show Comments (0)