U svakom slučaju, vjerujte – u odnosu na korporativni život, pisanje je čisto veselje, ljepota i ljubav, kaže Ivan Jozić, autor koji je u svijet književnosti ušao na velika vrata pa ravno u Frankfurt na sajam knjiga kroz projekt “Sedam veličanstvenih mladih autora”.
Razgovarala: Lea Brezar
Foto: Dhar media
Tvoj put pisanja okrunjen je s nekoliko nagrada za priče i pokojom nominacijom za “Mušku svinju”, a na kraju odlaskom u Frankfurt – odličan početak karijere jednog pisca. Koliko si dugo tražio izdavača i što je to u tvom stilu pisanja što te lansiralo u svijet književnosti?
Naći dobrog izdavača je velika sreća, pogotovo u zemlji u kojoj pisanje (i prodaja) knjiga nije biznis, nego skoro pa hobi, ili posao “sa strane.” Fraktura je vjerovala u rukopis, prije svega je u rukopis vjerovao moj urednik Roman Simić – jer se na kraju svaki posao svede na ljudski faktor. Ne znam što me je “lansiralo” ali znam što je u mojoj knjizi drugačije od neke prevladavajuće, “stvarnosne” hrvatske proze: pomalo filmski zapleti, nadrealni ili fantastični elementi, humor, i neki brži, žešći tempo pripovijedanja. Ne mislim da sam time bolji niti lošiji od ostalih, samom je tako bilo zabavno pisati, a to kritika vidi kao neku “mini-novost” na sceni.
Graditi osobni brend kad si stručnjak za brendiranje
S obzirom na to da dolaziš iz struke – marketinga, zanima nas stavlja li te to u malo jednostavniju poziciju iz koje se gradi brend autora, s obzirom na znanje koje posjeduješ? Radiš li na izgradnji sebe kao brenda?
Sigurno je jednostavnije u tehničkom smislu – znaš što je brendiranje, kako se to radi, poznaješ alate, poznaješ ljude. S druge strane, kada to radiš sam za sebe (a opet se vraćamo na “hobistički” pristup domaćoj književnosti, gdje je nerealno očekivati da se neki tamo team ljudi bavi piscem i promocijom djela) dakle kada to radiš sam – onda je isforsirano, kontraproduktivno i opasno po vlastito djelo, a opet ako ne radiš ništa – onda se s knjigom ništa ni ne dogodi. Ali doslovno ništa.
Tako da sam ja za prvu knjigu (pošto sam bio anonimac na sceni) odlučio raditi promociju isključivo naslova, a ne sebe kao pisca. Nemam neke ambicije graditi se kao književni brend, jer mi je poslovna karijera jednako, važna, i ne želim nijednom dijelu života davati preveliku težinu. Na kraju dana, trudim se koliko mogu na oba polja.
Danas se u kulturi nerijetko pojavljuju autori poduzetnici, menadžeri… U tvom slučaju u pitanju je marketing i direktorska pozicija. U jednom intervjuu si izjavio da si “autsajder” na sceni. Zašto?
Pozicija autsajdera mi odgovara: kad si autsajder onda ne postoje očekivanja – u kontekstu praćenja neke “prevladavajuće književne struje” ili “brzine pisanja” ili nekih književnih smjerova. To je olakšavajući faktor. Ako knjigu napišem za dvije ili za deset godina, nemam (ili ga barem ne osjećam) vanjski pritisak. A nemam ni emotivnu, niti ijednu drugu obvezu da se konformiram unutar te zajednice.
Ova pozicija je i otežavajuća jer kad si solo, lako se izgubiš, prepušten si sam sebi, nema poguranca sa strane, sve otkrivaš, saznaješ (pa tako i griješiš) sam. U svakom slučaju, vjerujte – u odnosu na korporativni život, pisanje je čisto veselje, ljepota i ljubav.
Show Comments (0)