Pripremila: Josipa Šola
Foto: Edward Bernays arhiva
Jeste li ikad bili najmlađi u nečemu? A najbolji? Ili, jednostavno, prvi? Eh, pa ovaj čovjek jest… Predstavljamo najmlađeg dekana prestižne Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment, autora knjige „Strategije odnosa s javnošću“, prve takve na našim prostorima i najboljeg sugovornika dosad – Damira Jugu
Damir Jugo poznat javnosti kao dekan Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment, točnije kao najmlađi dekan u Republici Hrvatskoj. Je li put bio težak? Je li teško nositi tu titulu?
Iskreno govoreći, sama pretpostavka kako je zanimljiva informacija što je netko postao najmlađi dekan u Hrvatskoj dovoljno govori o nezahvalnom položaju mladih ljudi u poslovnom i akademskom okruženju. Doista jest neuobičajeno da netko tko pripada mlađoj generaciji obnaša izrazito odgovoran posao i vodi jednu visokoobrazovnu instituciju, no istovremeno je i vrlo motivirajuće dokazati da godine nisu bitne da biste bili uspješni u poslu kojeg volite već su za to zaslužne i kompetencije koje posjedujete. Moram priznati da sam zaista imao sreće što sam dovoljno rano shvatio čime se uistinu želim baviti i u kojem smjeru razvijati pa sam se mogao potpuno fokusirati na profesionalni razvoj. Neovisno o tome kako je tekao vaš profesionalni razvoj, u konačnici se sve svede na rezultate koje ste postigli i učinak kojeg ste ostvarili, a od ocjena prema ovim parametrima nitko se ne može sakriti.
Kolika su očekivanja struke od tako jedne mlade i prosperitetne osobe?
Ne znam kako bih definirao očekivanja prema sebi, ali znam da su očekivanja prema Bernaysu velika. Njegovim osnivanjem struka odnosa s javnošću doslovno je dobila vlastito akademsko središte, a to je zaista odgovorna uloga prema cijeloj profesiji koju je Bernays sa zadovoljstvom preuzeo. Premda studiji odnosa s javnošću postoje i na drugim visokim učilištima već godinama, ni jedno od njih do sad se nije specijaliziralo isključivo za komunikacijski menadžment i odnose s javnošću, a samo je to dovoljan razlog za postavljanje vrlo visokih kriterija od samog početka.
S obzirom da ste prvi dekan jedne od vodećih visokoobrazovnih institucija specijaliziranihza komunikacije i odnose s javnošću u Hrvatskoj i regiji, najmlađi dekan u domovini sa zavidnim iskustvom jedne mlade osobe možemo li vas nazvati lokalnim brendom?
Uh, ne bih išao toliko daleko. Iako su odnosi s javnošću mlada struka u hrvatskim i regionalnim okvirima, postoji zaista mnogo kolega koji su struku zadužili i, na kraju krajeva, od kojih sam i ja učio te od kojih učim i dan danas. Preda mnom je još puno napornog rada, no usprkos svemu to me ne obeshrabruje da neprekidno dajem sve od sebe i svaki zadatak sa zadovoljstvom rješavam. Uz sve to, treba biti vrlo oprezan kad se govori o ljudima-brendovima budući da su oni znatno osjetljiviji od primjerice brendova-proizvoda ili tvrtki. Puno brže se stvaraju, ali višestruko brže mogu i nestati odnosno postati svoja suprotnost.
Autor ste knjige ‘Strategije odnosa s javnošću’ koja se smatra prvim udžbenikom o strateškom komuniciranju i odnosa s javnošću u Hrvatskoj i regiji. Otkud se izrodila ideja o potrebi pisanja takve knjige? Da li je području odnosa s javnošću nedostajala takva literatura?
Sama ideja za takvu knjigu nastala je zbog nedostatka literature koja bi bila prilagođena i aplikativna na naše okruženje. Uglavnom su se prevodile knjige stranih autora koji na odnose s javnošću gledaju
iz potpuno drugačije perspektive. Jedan od mojih prvih zadataka u agenciji za odnose s javnošću bio je napisati komunikacijsku strategiju za jednog od klijenata. Nisam znao odakle krenuti, kako bi strategija trebala izgledati, a tada dostupna literatura nije bila od pomoći. U tom trenutku se u meni počela stvarati ideja za knjigom, ali naravno, tad nisam imao znanja i iskustva provesti je u djelo. Korak po korak, kroz iskustvo u praksi odnosa s javnošću, ali i kroz predavački angažman u akademskom svijetu, stekao sam dovoljno iskustva i tako su nastale „Strategije odnosa s javnošću“.
Vaša ljubav prema odnosima s javnošću je neupitno velika. Smatrate li da je vaš posao dekana škole koja educira i oblikuje stručnjake za komunikacijsko tržište upravo zato ovijen velikom odgovornošću?
Apsolutno. Volim posao koji radim i imam privilegiju u njemu uživati, a taj osjećaj nastojim prenijeti i na naše studente. Komunikacije i odnosi s javnošću jednostavno nisu posao kojeg možete rutinski odrađivati jer svaki naš dan je drugačiji, svaki komunikacijski problem nosi svoje specifičnosti i ako želite raditi ovaj posao na najvišoj razini, nemoguće je neprekidno primjenjivati već isprobane recepte, već je potrebno uvijek biti korak ispred svih. Isto tako, smatram da sama profesija odnosa s javnošću nosi veliku odgovornost jer je vidljiva, utječe na široke sfere društva, pa je sama odgovornost neupitna. Iz toga proizlazi ne samo moja, već i velika odgovornost svih nastavnika koji studente pripremaju za bavljenje ovim poslom.
Možemo reći da je Edward Bernays Visoka škola za komunikacijski menadžment brend sama za sebe. Mislite li da je tu titulu ‘donijela’ s korjenima iz New Yorka ili joj se ista može dodijeliti u Hrvatskoj kao prvoj specijaliziranoj školi tog tipa u cijeloj regiji?
Institucija nosi ime najvećeg brenda u svijetu odnosa s javnošću, čovjeka koji je našu profesiju postavio na noge, napisao prvu knjigu te predavao prvi kolegij o odnosima s javnošću na jednom sveučilištu. Međutim, samo ime ne znači ništa ako ljudi za njega ne znaju i ako ono ne predstavlja kvalitetu, barem kad je riječ o visokom učilištu. Mislim da smo u dvije godine stvorili iznimno respektabilnu instituciju koja stoji rame uz rame s najkvalitetnijim visokim učilištima u Hrvatskoj i regiji. To je očigledno prepoznalo i 200 naših studenata, ali i preko 60 partnerskih institucija; tvrtki, marketinških i agencija za odnose s javnošću, medijskih kuća i drugih institucija. Zahvalni smo im svima na povjerenju koje su nam poklonili.
Svoj smo sustav postavili upravo na način da smo od prvog dana u nastavni proces uključili zaista vodeće hrvatske praktičare iz svijeta komunikacija koji Bernaysovim studentima već na samom početku njihovog akademskog obrazovanja otkrivaju vlastita iskustva iz praktičnog svijeta odnosa s javnošću.
Što Edward Bernays visoka škola pruža svojim polaznicima osim očiglednog specijaliziranog studija? Kako se izučavaju stručnjaci?
Idealnu kombinaciju teorije i prakse. U današnjem svijetu mlad čovjek se od prvog dana svoga školovanja mora pripremati za tržište. Mora započeti svoju karijeru već na prvoj godini studija, a pet godina kasnije iz njega izaći educiran o najnovijim trendovima, ali i pun iskustva i poznanstava sa svojim potencijalnim poslodavcima. Svoj smo sustav postavili upravo na taj način da smo od prvog dana u nastavni proces uključili zaista vodeće hrvatske praktičare iz svijeta komunikacija koji Bernaysovim studentima već na samom početku njihovog akademskog obrazovanja otkrivaju vlastita iskustva iz praktičnog svijeta odnosa s javnošću.
Možete li nam pojasniti u kojim sve točkama se odnosi s javnošću dotiču brenda – stvaranja njegova imena, plasiranja u medijima…?
Odnosi s javnošću, i to oni postavljeni strateški, neizostavni su u procesu brendiranja. Od prvog koraka, istraživanja i analize okruženja, preko postavljanja komunikacijske strategije, pa sve do samog lansiranja i predstavljanja brenda do konačne evaluacije i procjene učinaka komunikacije. Mediji su pritom tek jedan od kanala komunikacije koji su važni, ali ne i presudni. Isto tako, komunikacijski kanali se izrazito brzo razvijaju, a najbolji primjer su društvene mreže. U komunikacijskim i brend strategijama su donedavno bile takoreći usputno sredstvo, a danas je nemoguće zamisliti bilo kakvu kampanju bez njih.
Smatrate li da možemo imati više brendova koji će se i izvan naših granica zvati brendom? Smatrate li da poduzetnici i proizvođači rade nešto krivo?
Naravno, neki hrvatski brendovi već danas predstavljaju brendove na svjetskoj razini. Međutim, činjenica je da postoji premalo edukacije i svjesnosti o važnosti komunikacije i brendiranja vlastitih proizvoda. O tome se nešto intenzivnije govori tek posljednjih nekoliko godina, a s druge strane, svjedoci smo da niti država nema jasnu politiku vlastitog brendiranja. Primjerice, ne postoji niti jedna središnja državna institucija čiji bi primarni zadatak bila briga o hrvatskom nacionalnom brendu u svijetu, a upravo je to nulta pretpostavka da naši brendovi postanu sveprisutni izvan hrvatskih okvira.
Show Comments (0)