Ne smijemo ni šutjeti o mnogim problemima u našem društvu jer će se samo glasnim otkrivanjem i ukazivanjem na njih oni moći i rješavati.
Razgovarala: Lea Brezar
Foto: Dhar media
Nadmetati se s velikanima ili podilaziti kritičarima je u startu osuđeno na propast”, izjavili ste u jednom intervjuu prilikom usporedbe s velikanima hrvatskih krimića. Zašto ne volite da Vas uspoređuju? Ima li to veze i sa željom da ostanete vjerni svom stilu pisanja i sebi?
Postoji jedan strah da je u ovom našem svijetu već sve izmišljeno i isprobano, pa tako i strah da je sve već napisano. Nije nužno žudjeti za različitošću pod svaku cijenu, tj. pisati drugačije bez obzira na kvalitetu i čitanost, ali u tom pisanju mora biti bar dio mene, moje osobnosti i posebnosti. To čak ne znači, u mom slučaju, da me se mora prepoznati kao pisca već nakon nekoliko pročitanih stranica, da budem prepoznatljiv po stilu ili temama. To znači da u svakoj novoj knjizi želim istraživati sebe i svoje mogućnosti, putovati i sazrijevati skupa sa svojim pisanjem. Znam da to nije igranje na sigurnu kartu, da ću na tom putu imati i negativnih trenutaka. Kad bi sve ličilo jedno na drugo bilo bi mi dosadno i nemotivirajuće za pisanje, a vjerujem i mojoj čitalačkoj publici.
Zašto krimići? Je li to Vaša osobna borba, inicijativa za promjene u svijetu – skretanje pozornosti na neke važne teme?
I dalje se borim protiv tog termina jer mislim da to nisu krimići u pravom smislu, već akcijski trileri, dok krimići tek čekaju svoj red. No, kao odgovor na Vaše pitanje, recimo da se tako jednostavno desilo. Moja prva pisana i napisana knjiga bavila se teškom i tmurnom temom astme. Još nije objavljena ali je iz nje kasnije kao derivat nastala prva autobiografska knjiga “Astma – Izdisaj”. “Trileri” nisu nastali kao derivat te tmurne priče, već kao lijek od iste, ali i kao želja za istraživanjem drugog područja i načina pisanja.
Stvarnost u mojim romanima
Dakle, više kao fikcijska zabava i bijeg od stvarnosti koje sam prije opisivao, te istraživanje mogu li napisati i fikciju. Međutim, svatko tko živi u stvarnom svijetu, osjeća stvarni svijet oko sebe, i u fikcijskim će romanima pronaći stvarnost koja nas okružuje i od koje ne možemo pobjeći.
A ne samo da ne možemo već i ne smijemo pobjeći, ne smijemo ni šutjeti o mnogim problemima u našem društvu jer će se samo glasnim otkrivanjem i ukazivanjem na njih oni moći i rješavati. Tako da ispada da se stvarnost sama izborila za mjesto u mojim romanima, izborila se da se o važnim temama ne šuti.
Vaša dva romana objavio je Profil, jeste li u potrazi za novim izdavačem i pišete li novi roman?
Profil je objavio moju već spomenutu knjigu o astmi, te dva romana (“Tajkunovi nasljednici” i “Dosta!”), dok je Gradska knjižnica Dugo Selo objavila moju prvu zbirku pjesama “Stvarajmo svemir”. Vidjet ćemo što će biti s ovim već napisanim djelima koja čekaju svoje izdavače. Romani se uvijek pišu, čak i kada se ne piše. Moj način pisanja je takav da sve prvo posložim u glavi, vodim sve bitke iznutra, istražujem, raspitujem se, te kada se sve napokon posloži, kada najbitnije kockice ili puzzle sjednu na svoje mjesto, mogu početi pisati. Tada je pisanje na prazan papir ili ekran najednostavija stvar cijelog procesa.
Pisanje je najjednostavniji dio procesa
Nažalost, ispada da je pisanje najjednostavniji dio i cijelog procesa izdavanja knjige, jer u trenutnom stanju našeg izdavaštva nema sigurnih stvari i teško se izboriti za novo izdanje. Sve je puno uvjeta, ako, ili, ali, možda, kad,… Teško je čak i meni koji više ne krećem od nule, ali izdavači ne traže nove tekstove, niti mi nude ugovore na slijepo, kao što to negdje rade, već ja moram ponovo kucati na mnoga vrata. Kako li je tek totalnim početnicima bez veza? U tako nesređenom sustavu od mene se očekuje da budem i agent, promotor, marketingaš, organizator, PR-ovac i još mnoštvo toga za što bi se trebali potruditi drugi dijelovi industrije vezane za knjigu. To je strašno demotivirajuće za pisanje. A ja bih samo pisao i dijelio svoje misli s čitateljima.
Show Comments (0)