Najbolji menadžeri dižu se u 4 ujutro. Berlusconi spava samo 4 sata. Ako želiš uspjeti, moraš raditi 16 sati dnevno.
Piše: Barbara Slade Jagodić za portal Žene i novac
Foto: Pexels
Ovakvi naslovi me strahovito nerviraju. Stavljaju nam pritisak da nismo dovoljno uporni, dobri, da ne izgaramo dovoljno za posao. Nije više dovoljno raditi 8 sati, ustvari to nije dovoljno već jedno 20 godina koliko radim u privatnom sektoru. Uvijek se tražilo više, još, nagrađivalo se one koji bi odlazili kući u 20 sati. To je pravi radnik, on živi za posao!
Ali ja ne želim živjeti za posao. I to me ne čini ništa manje ambicioznom, možda samo manje bolesno ambicioznom.
Ne želim provesti život radeći, skupljajući novce, da bih u njima uživala u penziji. Penzija možda nikad ne dođe. Možda se srušimo u 52. godini od srčanog udara, možda nam dođe teška bolest u 67. godini kad odemo u penziju, kad popusti sva ta nervoza i adrenalin.
Ako se razbolijevate najčešće vikendom, a posebice na godišnjem odmoru, stanite i upitajte se zašto je to tako. Jer je tijelo u overloadu. Pretjerujete, tjerate motor da radi van svojih granica i očekujete da neće stati, zakašljati, crknuti baš na putu prema odmoru.
Dogodilo mi se sve to. Svaki vikend fibrica, svaki godišnji odmor neka upala. Tijelo koje je u konstantnom grču nije zdravo tijelo. Tijelo koje nema dovoljno odmora i kvalitetnog sna, nije zdravo tijelo.
Dok ste mladi i motor je mlad, možete svašta izdržati. Ali prije će se pokvariti.
Gledala sam neki dokumentarac o Južnoj Koreji, njihovom uzletu i konkurentnosti. Korejska djeca, ako žele uspjeti, spavaju po 5 sati, po cijele dane uče, bilo u školi, bilo kasnije na privatnim instrukcijama.
Vremena za druženje, za odmor i spavanje koliko djeci treba – jednostavno nema. Imperativ je uspjeti. Ogroman broj djece znači sve veću konkurenciju pa svi trče sve brže i brže, dok se ne slome.
Slamamo se i mi koji smo krenuli u poduzetništvo. Ili koji radimo za privatnika. Jer svi očekuju više, više, brže, bolje.
Show Comments (0)