Duga su vremena, književnost nikako ne može više biti neka djelatnost iz ‘kule bjelokosne’, ali neki kriteriji procjene ipak i dalje trebaju postojati jer će inače i u ovome književnom polju nastati kaos…
Razgovarala: Adela Juhas
Foto: Dhar media
Danas sve manje književnika može živjeti samo od pisanja. S druge strane, sve više ljudi piše i objavljuje knjige. Što mislite, zašto? Koliko je to dobro ili loše za čitatelje i za samu književnost?
Ni meni samoj taj fenomen nije do kraja jasan, ali moram priznati da postoji. S jedne strane, stvarnost u kojoj živimo i sve njezine neuralgične točke koje nas iz dana u dan sablažnjuju čim provirimo u neki od medija, vjerojatno je pojedinca potakla da sve više razmišlja o “okopavanju vlastitog vrta”, odnosno tome kako da se od svega toga zaštiti, ‘prokopa’ po sebi i učini nešto suvislo i smisleno, odnosno ispriča neku svoju priču. Na žalost, pisanje se još uvijek drži nekakvim hobijem, aktivnošću u slobodno vrijeme, pa ni oni najbolji i najuporniji ne mogu od toga živjeti, ali bez obzira na to književna scena je i dalje vrlo živa i živahna, ponekad čak i hiperproduktivna. Čitateljima to, svakako, daje vrlo veliku mogućnost izbora, ali ih ujedno i zbunjuje. Ovdje, naime, svakako treba napraviti distinkciju između književnosti i knjige. Jedno su knjige koje nadopisuju, nadopunjavaju, mijenjaju, obogaćuju ono što nazivamo književnim poljem i zadovoljavaju određene zakonitosti književnog sadržaja i forme. To su knjige kojima se bave književni kritičari i teoretičari, jednom u budućnosti i književni povjesničari i koje imaju svoju čitateljsku publiku.
Različiti kriteriji
Drugo su knjige koje objavljuju oni koji su svoje ime izgradili u nekim drugim profesijama, pa u jednom trenutku požele iskušati i pisanje. Te su knjige, medijski vrlo zanimljive čak i do te mjere da recepcijom zasjenjuju kvalitetna književna djela u užem smislu, koje često svoje utemeljenje imaju više u svome autoru, nego literarnosti. One su ponekad dio osobnog marketinga, ponekad modni dodatak, a ponekad i vrlo zanimljive, pa ih ne treba unaprijed s visoka odbaciti. No, ne može se sve to skupa ni ubaciti u istu ladicu i na njih primjenjivati iste kriterije, jer tu dolazi do potpune zbrke. I jedna i druga skupina su, dakako, posve legitimne i svaka će pronaći svoje čitatelje, pa načelno podržavam sve što potiče kulturu čitanja i pisanja. Druga su vremena, književnost nikako ne može više biti neka djelatnost iz ‘kule bjelokosne’, ali neki kriteriji procjene ipak i dalje trebaju postojati jer će inače i u ovome književnom polju nastati kaos, a njega imamo doista previše izvan njega.
Sve je više književnih blogova (“Čitaj knjigu”, “Najbolje knjige”…samo su neki od njih). Koliko su oni zaslužni da se danas više kupuju ili posuđuju knjige? I mogu li i u kojoj mjeri utjecati na književni ukus čitatelja?
O tome bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje, jer se svakako također radi o fenomenu. S jedne strane imate vrlo ozbiljnu situaciju u branši – male honorare za pisce, nakladnike na aparatima za održavanje života, propast knjižarskih lanaca, a sa druge stotine tisuća ljudi, potencijalnih čitatelja, koji lajkaju takve književne blogove i očito su zainteresirani za knjigu kao takvu. Blogovi su preuzeli ulogu koju su ranije imali i koju bi još uvijek trebali imati mainstream mediji i časopisi i svakako su zaslužni za informacije o knjigama i interes za njih. Ali, uloga je tih blogova uglavnom usmjerena na razinu informativnosti i neke oblike marketinga koji svakako pomaže izdavačima i čitateljima, dok oni ne mogu zamijeniti književnu kritiku koja polazi od činjenice da je knjiga izašla, ima određenu tematiku, spada u određeni žanr…, ali sve to nadograđuje vrijednosnim sudom koji izriče stručan kritičar. Nedostaje upravo ta kritička oštrica koja bi pokazala kako mnoge među knjigama koje se objavljuju imaju i svoje mane, manjak literarnosti. Prateći književne blogove dobivate dojam da je sve dobro i lijepo, što ipak nije posve točno, a manje dobivate informacije o tome na što u toj nepreglednoj šumi novih naslova doista vrijedi uložiti vrijeme, trud, pa i godišnji odmor.
Sretni suživot s književnom kritikom
Voljela bih kad bi književni blogovi, koje dakako podržavam, živjeli u sretnom suživotu sa zdravom, medijima zanimljivom i kontinuiranom književnom kritikom jer knjige nisu samo roba koju treba, s više ili manje stila, posložiti na police. To govorim kao profesionalna književna kritičarka, no kao privatna osoba mogu reći kako i sama gotovo svakodnevno otvaram blogove koje ste spomenuli, na njima dobivam određene informacije, divim se entuzijazmu i energiji ljudi koji iza njih stoje i uživam u činjenici da ih toliko ljudi prati.
Gledajući žanr popularne psihologije još uvijek ne postoji kritičar za to područje. Da li je tome razlog što se popularna psihologija ne svrstava u književnost? Mijenjaju li se dovoljno izdavači, a i kritičari sukladno trendovima na tržištu?
Sami ste odgovorili na to pitanje, književni se kritičar bavi književnim tekstom koji ima svoje zakonitosti koje nikako nisu iste kao i one u popularnoj psihologiji. Tu se radi o publicističkim i popularno znanstvenim tekstovima koji zahtijevaju posve drukčiju recepciju za koju književni kritičar nema ovlasti niti potrebne alate, možda ni interesa. Za pisanje o takvim knjigama potrebna su neka druga znanja i drukčija forma pisanja. Pogrešno je misliti da je književni kritičar onaj koji piše o knjigama kao predmetu, jer bismo tom logikom došli do kuharica, priručnika o travarstvu ili odgoju djece. Književni kritičar piše o književnim tekstovima, literaturi u užem smislu riječi, koja je doživjela svoje knjižno izdanje. I u tome smislu se ne treba prilagođavati nikakvim trendovima tržišta, ionako se sve već dovoljno tome prilagođava, neka barem književni kritičari ostanu u tom dobrom, starom svijetu u kojem još uvijek vrijede pravila kvalitete, znanja, umijeća, talenta… Makar on bio samo privid.
Show Comments (0)