ETNA MAAR: Onaj tko rukama zna bilo što napraviti, taj može i opstati

ETNA MAAR: Onaj tko rukama zna bilo što napraviti, taj može i opstati

Sat ručnog rada u školi EPOHA u sklopu projekta “Autobiografije u nastavi”, obogaćen je kreacijama modnog studija ETNA MAAR

Razgovarala: Vedrana Prevendar

Foto: Epoha

Slobodno možemo reći kako je nastava u jezičnoj gimnaziji EPOHA uistinu jedinstvena. Svaki tjedan učenici imaju priliku čuti po jednog stručnjaka iz svog područja djelovanja, znanstvenika, sportaša, glazbenika, književnika.

Na različitim predmetima organiziraju se gostovanja različitih predavača. Tako je na satu ručnog rada gostovala osnivačica modnog studija ETNA MAAR, Andrijana Subotić Pjajčik. Opisujući svoje modno putovanje od djetinjstva do danas, ova kreativna modna dizajnerica otkrila nam je da je odrasla u obitelji cijenjenoj po dugogodišnjoj proizvodnji trikotaže.

Oduvijek je vezana uz pletiva, materijal koji joj je nekada bio najdraža igračka. Danas je pletivo medij kojim izražava sebe, svoje emocije i doživljaj svijeta. Kakva iskustva pamti iz vremena svojeg školovanja, koji su joj bili omiljeni predmeti i što poručuje današnjim srednjoškolcima, pročitajte u nastavku.

Koliko ste do sada u Vašoj karijeri održali izložbi i revija? Jeste li se ikad prije našli u ulozi predavača u školi ili Vam je ovo u EPOHI bilo prvi put?

U zadnjih 15 godina bilo ih je jako puno. Modne revije na našim tjednima mode poput Fashion Weeka, Fashion.hr-a, Cro-a.-portera i Zlatne igle. Zatim izložbe u Klovićevim dvorima i Arheološkom i Tehničkom muzeju. Sve do sajmova u Düsseldorfu, Parizu i New Yorku u zadnjih 5 godina. Ali, prvi put sam bila predavačica u EPOHI.

“Autobiografije u nastavi” novi je projekt privatne jezične gimnazije EPOHA kojem je cilj djeci dati znanje iz osobnog iskustva. Što mislite o ovakvom pristupu nastavi? Da je takvo što postojalo u vrijeme Vašeg školovanja, čije biste tada predavanje voljeli poslušati?

„Autobiografije u nastavi“ je odličan projekt. Uvijek je dobro čuti i nekoga iz prakse, pogotovo ako to i teoretski učite. Vani je takav pristup odavno praksa, a u moje vrijeme toga nije bilo, čak niti na fakultetu. Bilo bi mi izuzetno drago da je svojevremeno, dok sam studirala, na fakultetu gostovao neki tekstilni poduzetnik. Dok sam bila gimnazijalka, voljela bih da smo imali nekog umjetnika koji bi objasnio kako stvara i kako  živi od svojih ideja.

Kada se prisjetite svoga pohađanja srednje škole, što pamtite kao najbolje, a što možda kao najneugodnije iskustvo tijekom školovanja?

Dobro je bilo što smo imali različite predmete. U gimnaziji sam imala jednako zastupljene i društvene i prirodne predmete, a svi su me jednako zanimali. Neugodno je bilo plašenje ispitima, ocjenama i rokovima. Neka odgovornost mora postojati, ali nastavnici su bili previše nervozni i ozbiljni. Nedostajali su učitelji života, a ne samo onoga što piše u knjigama.

Koji Vam je bio omiljeni predmet i zašto?

Najbolji predmeti su mi bili kemija i povijest te likovna umjetnost. Pokazuju koliko je čovjek kreativan i koliko je stvorio te kako može svoje ideje unaprijediti i materijalizirati.

Jeste li tijekom školovanja sami šivali/izrađivali svoju odjeću? Je li Vas možda neko iskustvo ili nečiji utjecaj nagnao da se kasnije počnete baviti modnim dizajnom i upišete taj studij?

Moji roditelji su tekstilci pa mi je nekako odmalena bilo to u krvi. Zanimljiva mi je bila i kemija, ali je prevladala ta kreativnost na umjetničku stranu.

Mislite li da bi se ručni rad trebao vratiti u škole kao izborni predmet i zašto?

Onaj tko zna rukama bilo što napraviti, taj može i opstati. Bitan je taj stvaralački zanos. Rad rukama opušta i razvija različitu kombinatoriku koja nam je u današnjem svijetu neophodna  za preživljavanje.

Što biste poručili današnjim srednjoškolcima?

Da uz čitanje knjiga, bavljenje sportom i učenje, barem jednom tjedno nešto naprave ili poprave svojim rukama.

Tags:

  • Show Comments (1)

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Ads